srijeda, svibanj 27, 2009
Pogledate li ikada u nešto drugo osim izloga dok šetate u vašem gradu? Odete li ikada na neko mjesto koje nije stadion, kladionica, shopping centar ili crkva u lokalnoj župi? Naravno. Ali što se tiče dijela onih koji su u većini (na veliku štetu opstanka svijeta i razuma), pretpostavljam da od istine nisam daleko. Ako imate imalo mozga, probajte vidjeti što se događa u vrevi na gradskom smrdljivom asfaltu. Za inteligentne to može biti razlog za razočarenje, čuđenje, frustraciju, štogod. Neki su i naviknuti pa im se živo j...ebe. Meni osobno i danas, odlazak k doktoru s jednog kraja Zagreba na drugi bio je zabavan.
Prva stvar koju spazim u kretanju veleglupim velegradom malograđana (da se Purgeri ne uvrijede - u drugim mjestima nije uopće drukčije) jest ta da je kretanje uvelike otežano. Da budem točniji, prestanak kretanja javnim prijevozom vrlo je otežan. Automobil još nemam, a i to je jedno prijevozno sredstvo na koje uopće "ne trzam", za razliku od mojih vršnjaka i istospolaca koji su uglavnom umno ograničeni na "pile", nogomet (tj. život za Vatrene, Dinamo i tribine) itd. Stoga se vozim tramvajem. Vidite, ovdje je vrlo teško izaći iz tramvaja. Umjesto da se slobodni prostor od vrata tramvaja radijalno širi prema van u času kad se ona otvore, on se drastično sužava ili ga uopće nema zbog babaca, napirlitanih kopija Cece i Paris Hilton, muškog dijela populacije (onog što živi uglavnom ne dalje od kvarta i kladionice). Probajte izaći van na svojoj stanici. Jok, brate! Bez lakta nekad nema pomoći. Pusti prvo vodu da iscuri iz posude kako bi je ponovo mogao napuniti. Ali naši to ne kuže. Fizika im nije jača strana. Psihologija pogotovo.
Prije nego krstarenje ZET-om započne, interesantno je shvatiti kako svi koji čekaju autobuse i tramvaje stoje uz sami rub ceste, izdužuju vratove i neprestano sinkronizirano bulje u smjeru od kojeg bi oni trebali doći. Nevjerovatna je činjenica kako uopće ne shvaćaju da zbog te masovne radnje neće tramvaj prizvati prije ili prije u njega ući. Shvaćate? Ne?! Dobro, nisam ni mislio da hoćete.
Kada napokon izađete iz tog prijevoznog, ali ipak barem malo ekološkijeg šupka, hodanje gradom je nemoguće. Vidite, kako sam sposoban razmišljati i smisleno hodati, prilično je teško to i izvoditi. Briga ostale - oni savršeno funkcioniraju u svom bezglavom i kaotičnom kretanju. Ako ne razmišljate, ništa vas ne dira. Bolje rečeno - nitko. A ja ponekad igram fliper tako što se odbijam od prolaznike. I to kakve prolaznike!!! Ne samo da svi žure, a ne znaju zašto pa se i nedjeljna šetnja svodi na atletske utrke, već pri toj fantastičnoj brzini gledaju ravno u pod, točnije rečeno - mobitel. Pišu poruke. Kad ih ne pišu u hodu, onda ih pišu na kavama koje ispijaju s drugima i pri tome gotovo ne komuniciraju s osobom preko puta stola u birtiji. Kad ne pišu poruke ili ne lamataju rukama razgovarajući preko mobitela u apsolutno svim ustanovama gdje se to ne bi smjelo raditi, onda puštaju idiotske "fore" ili cajke s istog. Neki dan u čekaonici ambulante slušam kravu koja svojoj cimerici s druge strane veze (naravno - preglasno) poručuje kako neće stići na ručak jer je, citiram, "pala s bicikla i slomila se, a nije joj jasno na koji način". Čas poslije istoj osobi govori kako je vozila sad već skršeni bicikl, istovremeno razgovarajući na mobitel sa starcima. Po radnjama je očigledno da je dešnjakinja. Da li ste ikada probali lijevom rukom voziti biciklić pa zakočiti lijevom, prednjom kočnicom? Katastrofa. Katastrofa razuma i zakoni fizike, poluslobodnog pada na gradski asfalt. Glupa kučka. A stroga alternativka izgledom. Čovjek bi odmah pomislio da je, sudeći po tome, pametnija. Bolje neka ide u "Roko" i "Akademiju", "Peticu".
Glupost dreči i s nekad prekrasnih starogradskih fasada. Znate one dvobojne plakate s najavama koncerata? Podloga u jednoj, a slova u drugoj boji. A na njima Magazin, Šako Polumenta, Džej, lokal "Lampaši" i ina govna gdje mladi gube mladost i ono malo inteligencije koja isparava u alkoholu i dopičnjacima, križićima koji se istovremeno sjaje oko vrata... Ima i vizualno bolje rješenih plakata. Međutim, oni samo najavljuju one bolje afirmirane pjevače (npr. Lepa Brena) onoga što Hrvati zovu glazbom za koju ponosno izjavljuju da se s njom poistovjećuju. Istina, dabome. Ali ponos ne.
Sjednem na kavu. Sjednem bilo gdje. Niti jedno mjesto nije lišeno ekstremno glupih razgovora koje čujete sa strane, niti jedno mjesto nije bez nekih baba i lažnih bogalja koji vam odmah na stol trpaju imbecilne plišane igračkice, ruže za djevojku... Ne dao taj vaš Bog da se pojavite u gradu držeći se za ručice. Odmah uleti netko s ružama. S ponosom izjavljujem da moja djevojka iz tog izvora ružu još nije dobila. Niti hoće. Ma nemate nigdje mira. Glupost napada sa svih strana. Glupost s jumbo plakata, glupost iz svih drugih medija, glupost koja se kreira negdje kod crkve Sv. Marka na Gornjem gradu koja vam potom kreira živote, a njima kreira netko tko se identificira s plavom zastavom sa žutih 12 zvijezdica itd. Glupost urla pijana: "Volim te mama, al' ne više od Dinama", "Ubij Srbina" (ali konzumiraj sve glazbeno sranje koje ti šalje).
Užas. Ma volim ja bez obzira na takve stvari šetati svojim gradom. I svim svojim gradovima, zemljama, dok se vi ljubavlju ograničavate samo na jedne i urlate u nacionalnoj ekstazi i eksloziji agresivnog debilizma. Ali nekad zaključim da je bolje tih par sati provesti negdje u šumi ili kod kuće, uz ugašen TV, tihu gitaru i "reefer".